„Nema slavnijega Šenoina romana“ ili važno je zvati se Dora /

Rezultati istraživanja recepcije hrvatske književnosti što ih je godine 1980. objavio Vlado Pandžić, po kojima je Zlatarovo zlato „najčitaniji hrvatski roman posljednjih sto dvadeset pet godina“, na prvi pogled djeluju impresivno, premda ne i iznenađujuće. Jer, i prosječno upućeni poznavatelj hrvatske književnosti znat će da u popisu njezinih najreprezentativnijih pisaca, od Marka Marulića i Marina Držića preko Ivana Mažuranića i Antuna Gustava Matoša do Tina Ujevića i Miroslava Krleže posebno mjesto zauzima August Šenoa, a da u kvantitativno i kvalitativno impozantnome opusu Šenoinih književnih i publicističkih tekstova posebno mjesto pripada Zlatarovu zlatu. To djelo od kojega, riječima Ante Stamaća, „nema slavnijega Šenoina romana“, pokazalo se najjačim autorovim adutom pa je u prvome redu zbog njega u hrvatsku kulturu urastao imperativ po kojemu, kako je u predgovoru jednome od brojnih izdanja Šenoinih izabranih tekstova naveo Stamać (1992), „svaki naraštaj Hrvata mora nanovo ispitati svoj odnos prema piscu koji mu je podario samosvijest, estetske i kulturne vrijednosti, vlastito poimanje povijesti, naroda, književnosti i jezika.“

Prvi nastavak Zlatarova zlata Augusta Šenoe objavljen u Viencu 5. kolovoza 1871.

Opasnosti da se zaboravi na taj imperativ bilo je malo jer je Zlatarovu zlatu, kao što je ustvrdio Pandžić, gotovo od vremena njegova prvog objavljivanja bila zajamčena čvrsta i kontinuirana nazočnost na popisima obvezatne školske lektire. Drugo je pitanje koje su ukupne i dalekosežne posljedice takvoga statusa Šenoina kultnoga romana u školskim programima. Pa kao što nas, s jedne strane, mogu zadiviti Pandžićeve konstatacije da su do sredine 20. stoljeća brojni učenici i studenti „znali gotovo naizust pojedine dijelov[e] toga romana, a velika je većina mogla vrlo opširno izložiti fabularni tijek“, isto je tako malo vjerojatno da, kada je posrijedi naša suvremena kultura, nećemo dijeliti dojam što ga je u svojoj poznatoj zbirci Rukoljub (1995), u pismu Dori Krupićevoj, iznio Pavao Pavličić, po kojemu se naslovljenicom pisma (odnosno njezinim romanom) već godinama „bave samo nezainteresirani đaci, sentimentalne gospođe i dokoni filolozi“.

Naime, dok se roman Zlatarovo zlato od vremena kada je bio objavljivan u nastavcima u Viencu, časopisu koji je upravo njegov autor za svojega urednikovanja učinio središnjim hrvatskim književnim glasilom onoga doba ali i najutjecajnijim hrvatskim književnim časopisom 19. stoljeća uopće, potvrdio kao konstanta moderne hrvatske kulture, hrvatska čitateljska publika, za koju je poznato da ju je Šenoa stvorio, pokazala se podložnom promjenama odnosno varijabilnom. O impresijama publike koja je Zlatarovo zlato čitala u nastavcima u Viencu ili u ranim knjiškim izdanjima može ponešto reći podatak na koji je također upozorio Pandžić: da je u Zagrebu već u prvom desetljeću po njegovu objavljivanju ime Dora (Doroteja) postalo tri puta češće, a do kraja 19. stoljeća i pet puta češće nego što je bilo u prethodnim dekadama druge polovine toga stoljeća. Ako je pak u razdobljima bližima našoj suvremenosti, u hrvatskoj kulturi također moguće evidentirati periode u kojima je ime Dora doživjelo svoju inflaciju, i ako se i u tome može pretpostaviti stanovita Šenoina krivica, onda je ona po svemu sudeći posredna, a glavni bi krivac bilo ono što u kolektivnoj svijesti, posebice u popularnoj kulturi simbolizira brončana Dora „kraj Kamenitih vrata“, kojoj se poglavito epistolarno obraća Pavličić.

I kao što sugerira Pavličić, to što je glasovita Dora Ive Kerdića postala poznatija od književne junakinje koju je utjelovila govori manje o Šenoinoj Dori Krupićevoj kao i o Zlatarovu zlatu i o Šenoi samome, a puno više o nama, Šenoinim čitateljima, koji su zadnjih desetljeća spali na nezainteresirane đake, sentimentalne gospođe i dokone filologe. Pod pretpostavkom da potonje dvije vrste još preživljavaju, a s iskustvom da održavanje pisaca ili djela u obaveznim lektirnim popisima ne mora značiti i održavanje čitateljskoga interesa spram njih, ostaje vidjeti što će se u naše vrijeme i u budućnosti dogoditi sa skupinom nezainteresiranih đaka. S obzirom na to da prema aktualnome Kurikulumu za nastavni predmet hrvatski jezik u hrvatskim školama Zlatarovo zlato više nije obavezna, nego samo izborna lektira (pri čemu je moguće i čitanje ne samo cjelovitoga djela nego pojedinih njegovih dijelova), neki bi za taj roman mogli postati zainteresiraniji, baš zato što se ne mora pročitati (pogotovo ne cijeli), dok ga neki iz istoga razloga vjerojatno i neće pročitati, nikad, ni cijeloga, ni pojedine njegove ulomke.

Hrvatski Walter Scott
ili Dora kao simptom

Pismo naslovljeno na Doru Krupićevu P. Pavličić je otvorio pitanjem o razlozima neobične činjenice da je hrvatska kultura na posvećeno mjesto svoje metropole (tik do Kamenitih vrata), a time i na svoje sveto mjesto, postavila spomenik književnome liku, a ne njegovu autoru, usprkos tome što bi bilo logičnije „da se slavi autor, a ne jedan od njegovih mnogobrojnih likova, jedna od mnogobrojnih njegovih fikcija“. S Pavličićem se u takvome rezoniranju nije teško složiti, tim više što se autor koji je posrijedi u povijesti hrvatske književnosti, od vremena kada je u nju upisao svoja najpoznatija djela do najrecentnije suvremenosti, (jedno)glasno proglašava neupitnim utemeljiteljem moderne hrvatske proze, ocem modernoga hrvatskog romana i tvorcem hrvatske čitateljske publike. Ta je neobičnost, konstatira Pavličić, tim veća i zato jer je August Šenoa, kao „glava“ u kojoj je Dora Krupićeva „nastala“, u zagrebačku vedutu, na drugome, vlastitoj rodnoj kući bliže, a s obzirom na prostranost i otvorenost prostora, statui Marije Ujević-Galetović vjerojatno i prikladnije, ali svakako simbolički manje reprezentativnome mjestu od Kamenitih vrata (gdje je i bila rodna kuća knjiške Dore kako ju je on zamislio), ugrađen „tek mnogo kasnije, možda i prekasno, i to uz velike muke.“ To što je glavni hrvatski grad statuu pisca kojemu uvelike duguje svoj moderni identitet dobio tek sto pedeset godina poslije njegova rođenja i više od stotinu godina poslije njegove smrti, Pavličić Dori objašnjava na sljedeći način: „Hrvati nisu podigli spomenik Šenoi nego tebi zato što nisu mogli vjerovati da itko naš, da itko tko ovdje među nama živi, može biti neka prava, istinska vrijednost koja je zaslužila spomenik. A budući da su ipak osjećali kako im taj blaženi Šenoa nekoga vraga znači – kako im je drag ili kako im je važan – znali su da ipak moraju nešto učiniti. I tako su lijepo podigli spomenik tebi, Dorice, odajući tako i Šenoi neku počast. Posredno, naravno, i s figom u džepu.“

Iako se može činiti da je hrvatska književna povijest, za razliku od općenitije nacionalne kulture, otpočetka znala što treba činiti sa Šenoom; koja je njegova prava mjera i koje mu je pravo mjesto, zanimljivo je da se i u njoj zamjećuje slična nelagoda s tim piscem, odnosno da se i ona prema njemu odnosi na sličan način kao i njegova najšira publika – s osjećajem da joj je, kako bi rekao Pavličić, drag (kao sentimentalnim gospođama) i(li) s mišlju da je važan, zbog čega ga čitaju i oni kojima ne mora biti ili im nije drag, ali im je to u opisu posla (nezainteresirani đaci i dokoni filolozi). A budući da hrvatsku književnopovijesnu znanost i struku čine (dokoni) filolozi, očekivano je da ih sa Šenoom vežu više (poslovni) interesi (zbog čega se trude objasniti ono po čemu je važan), a manje ljubav (ono zbog čega im je možebitno drag). Stoga, i onda kada otkrivaju ili daju naslutiti da bi im mogao biti ili da im je drag, hrvatska se književnopovijesna znanost i struka svoje osjećaje prema Šenoi trude argumentirati racionalno utemeljenim razlozima koji govore o njegovoj važnosti. A budući da se argumentacije o pretpostavljanoj Šenoinoj važnosti mahom usklađuju s duhom koji nas je, po Pavličiću, oblikovao „kao književnost, kao kulturu i kao narod“, a po kojemu „vrijednost nikada nije – i nikad ne može biti – ondje gdje smo mi, oko nas i u nama, nego svagda mora biti negdje drugdje“, i Šenoina se valorizacija odvija po prokušanome receptu, koji je,  nalazi Pavličić, „poprimio groteskne oblike“: „čim naš pisac napiše knjigu, netko će ga usporediti s Dostojevskim, i tako ga brzo i efektno pokopati; čim naš filmaš napravi film, odmah će ga usporediti s Fordom i dokazati mu da ne vrijedi ništa; čim naš slikar nešto našara, odmah će mu pod nos gurnuti Rembrandta, nikoga manjeg.“

U skladu s time, u argumentiranju toga zašto je Šenoa važan manje se ističu kvalitete koje je imao po sebi, od kojih mu je jednu priznao primjerice Pavličić u pismu jednoj drugoj protagonistici hrvatske književne povijesti, Mariji Jurić Zagorki – da je, poput nje, „znao dobro pripovijedati“ – a više se traže kvalitete koje do izražaja dolaze kroz usporedbe s drugima (između redaka se čita, važnijima od njega). Temeljeći se na toj i takvoj logici, hrvatska književna povijest, omjeravajući se s drugim europskim kulturama koje se diče autorima kao što su A. Manzoni, A. de Vigny, V. Hugo, A. Dumas otac, P. Mérimée, G. Freytag, H. Sienkiewicz i dr., pozivajući se na Šenoine povijesne romane, (samo)zadovoljno dokazuje da i mi svojega Waltera Scotta za trku imamo. I tu je Šenoa doveden u zamku o kojoj govori Pavličić, odnosno komparacije sa Scottom i sličnim europskim piscima pokazuju se za njegovu reputaciju u sustavu hrvatske književne povijesti dvosjeklim mačem.

Skulptura Zlatarovo zlato Ive Kerdića iz 1929. / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

S jedne strane, naglašavaju se kvalitete koje dijeli s njima, a koje se drže revolucionarnima u povijesti hrvatske književnosti, pa se, kao što primjerice, uspoređujući Šenou i Scotta, sažima Cvijeta Pavlović, ističe da je riječ o piscima koji su se uspostavili kao korifeji „romanesknog romantizma“, ali i dokumentarnoga empirizma i kritičkoga historizma, pa i inauguratori realizma. Istovremeno, međutim, koliko god bile vođene namjerama da dokažu da Šenoa, a s njime i mi, imamo svoj udio u važnoj walterscottovskoj tradiciji europske književnosti, ovakve usporedbe izravno ili neizravno, eksplicite ili implicite, za sobom povlače i zamjetnu dozu žala jer je Šenoa kao dug sudjelovanja u njoj, u vrijeme dok su se na svjetskoj književnoj sceni već etablirali vodeći realistički romanopisci – poput Stendhala, Balzaca, Flauberta, Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskoga, Tolstoja i dr. – aktualizirajući i sam neke (proto)realističke strategije, povijesne romane oblikovao još uvijek u dominantnoj romantičarskoj maniri, koja je podrazumijevala i, kako u Povijesti hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća sumira Krešimir Nemec, rekvizite i konvencije koji pripadaju „viteško-pustolovnom i romantično trivijalnom romanu“: nagle i nemotivirane obrate; neobične pustolovine; zamjene i krađe pisama; prerušavanja; motive idealnog prijateljstva i ljubavi; opise idealnih krajolika; likove intriganata i fatalnih žena; sentimentalizam i patetiku; crno-bijelu shematiku i sl.

Paralele se s tim elementima Šenoinih povijesnih romana mogu pronalaziti i u spektru širemu od domene klasičnih i trivijalnih (neo)romantičarskih romana, sve do srednjovjekovnih i renesansnih viteških pripovijesti, romana i epova, s kojima se poetika (neo)romantičarskih romana i inače preklapa. Uza sve to, valja, međutim, posebno naglasiti i zaključak do kojega je detaljnijom naratološkom usporedbom Šenoinih i romana W. Scotta došla C. Pavlović, da su im, bez obzira na to što su dijelili srodnu sadržajnu supstanciju, pripovjedni modusi u osnovi bili različiti. Odnosno, da nije retorička gesta, nego je činjenično utemeljena konstatacija da Šenoa nije bio Scottov „učenik“ u smislu oponašatelja, već prije „štovatelj“ koji je „izgradio samosvojni i u hrvatskoj književnosti novi narativni stil.“ Stil koji se pokazao fundamentalnim u institucionaliziranju moderne hrvatske književnosti, ali i modernoga hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta uopće.

Povijesni roman i moderna građanska kultura ili Dora
kao zlato

Svoje shvaćanje povijesnoga romana Šenoa je artikulirao na više mjesta, među ostalim i u jednome članku objavljenome u Viencu 1874. godine, u kojemu je napisao da u „historičkom romanu moraš analogijom među prošlosti i sadašnjosti narod dovesti do spoznaje samoga sebe.“  A vrijeme u kojemu je pisao i objavljivao svoj prvi povijesni roman Zlatarevo zlato doista je bilo vrijeme koje se možda najviše u dotadašnjoj postpreporodnoj hrvatskoj kulturi nametnulo kao predodređeno za to da u njemu narod mora spoznati „sam sebe“. U to je vrijeme, kao posljedica Austro-ugarske te posebno Hrvatsko-ugarske nagodbe, slijedom kojih je Trojedna Kraljevina dobila poseban i ekskluzivan status u okvirima Monarhije, u hrvatskoj kulturi razumljivo ojačan osjećaj nacionalnoga identiteta kao što su se pojačali i zahtjevi za potrebom osnaživanja njegova suvereniteta. Problem je međutim bio u tome što je Hrvatsko-ugarska nagodba, koja se iz mađarske perspektive nastojala iskoristiti kao sredstvo učvršćivanja mađarske dominacije u Zemljama Krune sv. Stjepana, iz hrvatske perspektive predstavljala ograničavanje nacionalnoga suvereniteta te prijetnju njegovu identitetu.

Vodeći se mišlju o prosvjetiteljsko-didaktičnome, nacionalnoidentifikacijskome smislu i svrsi povijesnih romana, Šenoa je u Zlatarovu zlatu kao poučnu analogiju vlastitome vremenu ponudio povijest hrvatskih zemalja 16. stoljeća, u kojemu su one, zahvaljujući instituciji jedinstvenoga Hrvatskoga sabora, i stekle temelje međusobne političke integracije i zajedničke političke legitimacije. Time je Šenoa zahvatio koloplet događaja znatno složeniji od krvave pre „među silnim podbanom Gregorijancem i građanima zagrebačkim“ što ju je kao jezgru romana, za koju je naglasio da ju je kao stvaran povijesni događaj preuzeo od povjesničara B. A. Krčelića, izdvojio u predgovoru prvome knjiškom izdanju. Puno slojevitije od simplificiranih lektirnih sažetaka koji, potaknuti možda i spomenutom predgovornom napomenom, „povijesni sloj“ radnje Zlatarova zlata svode na crno-bijeli sukob medvedgradskoga gospodara i uzurpatora zagrebačkih prava Stjepka Gregorijanca sa Zagrepčanima, koji svoja prava brane, Šenoa je u taj roman integrirao reference na širi kontekst „šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga a banovanja biskupa Đure Draškovića“. U tome se kontekstu, kao relevantni za hrvatsku povijest i kao oni koji neposredno prethode jezgrenoj priči, te su je na svoj način i uvjetovali, ili su simultani s njome, pretpostavljaju i kršćansko-, ugarsko-, hrvatsko-, odnosno slavensko-turski sukobi, i reformacijski i protureformacijski procesi, i sukobi generirani nadmetanjima pristaša Ivana Zapolje, s jedne, te Fredinanda Habsburškog, s druge strane, i seljačka buna 1573, i položaj i taktike hrvatskoga plemstva i klera u okvirima habsburške i ugarske politike, kao i njihovi odnosi sa stanovnicima zagrebačkoga Gradeca.

Portret Augusta Šenoe objavljen u Viencu

S vjerom da se preko historijskih dokumenata i historiografskih nalaza, na koje se eksplicite pozivao u opsežnom popisu bilješki priloženome Zlatarovu zlatu, može proniknuti u prošlost kakva je bila, Šenoa je povijest shvaćao kao pripovijest, pa je u predgovoru tome romanu napisao da je otresavši prašinu sa starih spisa uskliknuo: „Eto ti gotove pripovijetke“. Takvo poimanje povijesti i njome generiranoga vlastitog teksta rezultiralo je time da je, nakon što je u Viencu bilo objavljeno s podnaslovom “[r]oman iz prošlosti zagrebačke“, Zlatarovo zlato u kasnijim knjiškim izdanjima, uključujući i prvo 1872. godine, izlazilo s podnaslovom “[h]istorička pripovijest 16. vijeka“. A da se ta pripovijest, zajedno s drugim Šenoinim povijesnim romanima, doista čitala kao povijest, potvrđuju neki od bardova hrvatske historiografije koji su u Šenoi vidjeli uzor svoje struke. Tako je primjerice Tadija Smičiklas  ustvrdio kako će uvijek „biti dužnost historiku hrvatskom, da pozna osim vrela i naučnih istraživanja i historijske romane Augusta Šenoe“, dok je Ferdo Šišić konstatirao da je Šenoa imao „dubok smisao za istorijsko shvaćanje, tako da se umio kao malo koji naš pisac, pa i istorik, potpuno uživjeti u ono vrijeme, o kojem je pisao“. Ili, prema Antunu Barcu, po Šišićevu je mišljenju Šenoa bio „historik, koji se prepustio fantaziji“.

Vjera u, kako ju naziva primjerice Julijana Matanović, povijesnu „vjerodostojnost“ Šenoinih romana imala je posljedice za hrvatsku kulturu u praksi, pa je prema V. Pandžiću jedan od najčešćih naslova u školskim pismenim uradcima prve polovine 20. stoljeća koji su se ticali Šenoina romanesknog prvijenca bio Poviest XVI. vieka u romanu Zlatarovo zlato, odnosno taj je roman desetljećima u hrvatskim školama funkcionirao kao „svojevrsni povijesni udžbenik“.  U hrvatskoj se pak književnoj povijesti vjera u vjerodostojnost povijesnih slojeva Šenoinih povijesnih romana održala do suvremenosti, a nisu je uspjeli poljuljati ni postmoderni trendovi osporavanja bilo kakve narativne, ne samo književne nego i historiografske, mogućnosti vjerodostojnoga (istinitoga, objektivnoga, nepristranoga) posredovanja prošlosti, što se manifestira u tome da je prvi korak svih interpretacija toga romana još uvijek njegovo dijeljenje na povijesnu (povijesno utemeljenu, fakcijsku) i na ljubavnu (fikcionalnu) priču.

Na ovakve bi se interpretacije Zlatarova zlata povjesničari i teoretičari povijesti kao i povjesničari i teoretičari književnosti u budućnosti mogli nastaviti istraživanjima ne samo tragova Šenoina poštivanja povijesti, nego i njegovih romanesknih strategija i mehanizama njezina proizvođenja. I to ne samo povijesti o kojoj je Šenoa pisao, nego i povijesti u kojoj je pisao. Jedna od studija koja bi mogla inspirirati takva istraživanja mogla bi biti knjiga Franca Morettija Građanin – između povijesti i književnosti, s osloncem na koju bi se pokazalo da Šenoa hrvatsku čitateljsku publiku nije svojim povijesnim romanima stvarao samo tako što ju je njima poučavao nacionalnoj povijesti, sugerirajući im da iz nje izvuku pouke, nego i tako što im je kroz te romane reprezentirao njihovu vlastitu sadašnjost i njezine dominantne modele. A ta je sadašnjost bila dijelom europskih sociopolitičkih i kulturnih procesa u kojima se oblikovala moderna građanska kultura definirana pojmovima i idealima korisnosti, učinkovitosti, ugode, ritma kontinuiteta, ozbiljnosti, racionalizacije, konzervativizma i sličnih što ih u spomenutoj studiji o konstrukcijama i reprezentacijama građanskoga identiteta u književnosti zapadnoga kruga razrađuje Moretti. Jedan od znakova te kulture svakako je i zlato, kao simbol prosperiteta do kojega bi trebao dovesti (građanski) život usklađen s nabrojenim idealima.

U Šenoinu romanu zlato je u prvome redu metafora zlatarove kćeri, kolateralne žrtve interstaleških i intrastaleških (intranacionalnih) sukoba; simbola Zagreba i zaloga njegove (građanske i nacionalne) emancipacije; neprežaljene ljubavi junaka Pavla i najvećega blaga svojega oca, vrednijega od svega srebra i zlata koje je imao. Pa kao što se i zlato iz naslova romana može čitati s različitim konotacijama, tako se i mi, kao baštinici kulture koju je Šenoa stvarao, možemo odlučiti što ćemo s tim zlatom napraviti. Hoćemo li dopustiti da brončani kip koji ga je materijalizirao bude samo jedna od gradskih atrakcija što ćemo ih pokazivati turistima koji su za našu povijest i književnost zainteresiraniji od nas samih ili ćemo u njemu prepoznati nadu s kojom je svoje pismo Dori Krupićevoj zaključio P. Pavličić: nadu da ona (Dora, tj. Zlatarovo zlato) neće uvijek ostati sama „s nebrižljivim đacima, sentimentalnim gospođama i dokonim filolozima“. Nadu da će nas Dora, Šenoa, hrvatska književnost i hrvatska povijest potaknuti na to da osvijestimo potrebu „da prepoznamo svoje vrijednosti, da ih uvažimo, da se na njih oslonimo.“